Razlike između američkog i engleskog engleskog mogu se činiti beznačajne, ali samo dok ne počnete razgovarati s izvornim govornicima. I premda se danas u društvu pokušava uvjeriti da je upotreba samo modalnog glagola volje u obje verzije, u stvarnosti to nije sasvim točno. Stoga, znati kada je bolje reći hoće li, kada - biti potrebno ako se želite slagati s lokalnim stanovništvom, pa čak i ... spriječiti neke nesporazume!
Bude i volja su pomoćni modalni glagoli koji se koriste za tvorbu budućeg vremena. U rečenici oni zauzimaju mjesto nakon teme.
Najopćenitije pravilo koje većina zna jest da se u subjektu u prvoj osobi jednine i množine (ja / mi) koristimo treba, u drugim slučajevima (vi / on / ona / oni / oni) - će. Štoviše, oznaka se odnosi samo na britansku verziju engleskog, dok na američku i nakon I / hoćemo.
Tendencija da se ovaj glagol upotrebljava posvuda prodire u klasični engleski (ne bez naše pomoći), međutim, to je neprihvatljivo ne samo zato što je jezik kulturno naslijeđe, već i zbog nekih semantičkih razlika u glagolima hoće i hoće, što nam omogućuje da vidimo u određenim slučajevima čak i nakon što vi / on / ona / ona / oni. Naime: odražavat će vašu volju, vašu želju, dok će dužnost, dužnost. A ako se obratite osobi koja kaže "Hoćete", pretpostavlja se da ste naznačili njegovu obvezu da izvrši ovu radnju, bez obzira da li je htio ili ne. Prema tome, u upitnim rečenicama Shall djeluje i kao zahtjev za određenim radnjama, rješavanjem i moţe biti jednostavno pitanje namjere ili izraziti opsesivni zahtjev..
nalazi
- U većini slučajeva, pripadat ću Ja / mi, hoćemo - vi / on / ona / ona / oni.
- U rečenicama koje se odnose na namjeru, želju, koristit će se;.
